Please copy the text and translate (?)-Croatian

Željko Hrastinski@Planinarski kutak



I to je konačno došlo, skupili smo se u Zagrebu i nakon  dogovora, krenuli smo autoputom do izlaza Ravna gora, gdje smo odmah ostali bez nekih kuna za cestarinu, po izlazu sa naplatnih kućica skrenuli smo lijevo, pa desno i pravac Mrkopalj, parkiramo se kod kafića Bijele stijene u  mjestu Mrkopalj i naravno, uživanje u prvoj kavi jedno sat vremena jer nam je jedan prijatelj malo zaspao pa nas je nazvao mobitelom da ga pričekamo, to nam je dobro došlo jer smo se rano ustali, po njegovom dolasku i nakon što je i on riješio kavu krećemo dalje prema mjestu Tuk, gdje smo morali još jednom stati, da pozdravimo radu i ostatak, jer ne može se samo tako proći, uz put je sjela kava i rakija za j, sad će biti lakše u nastavku. Penjemo se vijugavom cestom prema Matić poljani, na jednom dijelu smo zastali jer se pružio lijepi vidik na čitavu mrkopaljsku kotlinu, u nastavku smo stali kod  partizana, malo se fotografirali i odlazak prema Plani, sad smo već blizu, stali smo još jednom, dva puta da bi fotoaparatom zabilježili ljepotu prirode i evo nas brzo kod 13-og  kilometra , uspon do gornjeg parkirališta je malo loš zbog uništene ceste od kiše, ali ipak smo uspjeli doći do gore, stali smo jedni pored drugih i nakon što smo stavili ruksake na sebe krenuli smo kroz šumu nekih 25 minuta do Ratkovog skloništa, gdje smo imali bazu za daljnje hodanje.

Ekipa je naravno odmah krenula na uništavanje hrane kako bi ruksaci bili malo lakši, neki su čak i malo legli na daske koje život znače, a onda smo krenuli, natrag do prijevoja i na Vihoraški put, put je poveznica između Samarskih i Bijelih stijena, čim smo krenuli putem odmah se sve izmjenilo, ona iskonska divljina, vijuganje staze između ponikvi, stijena i prolaženja uskim prolazima, pa malo gore, pa malo dole, još je bilo snijega na nekim mjestima tako da smo morali i to savladati, no uspjeli smo, prolazimo pored stijene gdje stoji stih "Kako je lijepa moja zelena dolina" (Hemingwey) i izbijamo na ljusku, prekrasno mjesto u sred vihoraškog puta među stijenama gdje smo uživali i odmarali skoro sat vremena, no vrijeme nam neda pa nastavljamo put, na desno se vide prsti, još malo i evo nas izbijamo ispod stijene po kojoj se penjemo da dođemo na vrh Bijelih stijena i tu smo sjedjeli skoro sat vremena i uživali u prekrasnom pogledu, dalje nas je put vodio s druge strane stijene po klinovima , pa kroz uski prolaz i konačno smo došli do planinarskog doma na Bijelim stijenama , sreći nije bilo kraja, s obzirom da većina nikad nije bila na tom mjestu, vade se sendvići i pivo i kuda koji, neki na kamen, neki na klupicu, svaki se smjestio kako je znao i prepustili smo se uživanju. 

Na žalost došlo je ono što nas je mučilo cijelo vrijeme, a to je da se mora krenuti natrag, neki žele još malo, noge ih bole, ali mora se, a što se mora, nije teško, krenuli smo prema Begovoj stazi kroz šumu do skloništa iznad gornjeg parkinga na cesti prema Bijelim stjenama i onda do križanja s Begovom stazom, po Begovoj smo opet došli do skretanja prema Samarskim stjenama i Ratkovog skloništa, kad smo došli na sklonište svi su se složili po ležajevima, ni muha se nije mogla čuti kako su bili umorni, kad se društvo odmorilo, malo smo pojeli, pospremili za sobom i sa smješkom  krenuli do automobila, ubrzo smo krenuli nazad put Mrkoplja i vozeći , već je pao sumrak, najednom je preko ceste iz šume izašla medvjedica s dvoje mladih, pogledala nas jer smo odmah stali i nakon trenutka nestala s druge strane ceste u šumi, što je najednom nastalo veselje, jer naravno prvi puta je društvo vidjelo u prirodi medvjede, i tako je završio naš lijepi izlet u Gorskom kotaru, još smo stali u Tuku na pivi i kasno na večer smo došli u Zagreb, izlet svakako za ponoviti.