Planinarski kutak
Iz Hrvatske planinarske povijesti
Osnivanje prvog planinarskog društva
Isprva zamišljeno kao „Hrvatski gorjanin“, ili „družtvo za poznavanje i ispitivanje zemlje“, ili „družtvo za laznju po gorah“, a sa spretpostavkom i uvijerenjem da su takva „turistićka druž-tva prava škola: geografa, orografa i botanike“, te da „iz ljubitelja prirode lahko izniće, prirodoslovac strukovnjak“, u jesen 1874 go dine osnovano je „Hrvatsko planinarsko družtvo u Zagrebu“.
Bilo je to prvo takvo udruženje u jugoistoćnoj Europi, osnovano sedamnaest godina nakon osnutka najstarije i prve planinarske organizacije u svijetu, londonskog alpinskog kluba.
Bilo bi pogrešno misliti da prije osnutka Hrvatskog planinarskog društva u Hrvatskoj pa ni na ostalom području nije bilo planinarske dijelatnosti. Već sam reljef naše domovine i ostalog područja upućivalo je ljude na planinu. Ta povezanost i svojevrsna prisnost našeg čovjeka s prirodom, smisao i ljubav naših ljudi za prirodu uopće, a planinu i more posebno, održava se u sve ukupnom životu naših ljudi, osobito gorštaka i primoraca, a zanosnih rijeći o ljepotama prirode i osobitostima naše domovine nalazimo u čitavom nizu klasičnih dijela Hrvatske književnosti.
Predhodnici hrvatskog planinarstva
Tako na primjer u „Ribanju i ribarskom prigovaranju“ Petra Hektorovića (1487 – 1572), u „Vili Slovinki“ Jurja Barakovića (1548 – 1628), u najklasićnijoj našoj velepjesmi slobodi „Dubravci“ i u epu „Osman“ Ivana Gundulića (1589 – 1638), u drami „Pavlimir“Jurja Palmotića (1606 – 1657), pa u djelima Jurja Križanića (1618 – 1683), Jerolima Kavanjina
(1641 – 1714) i.t.d.
Tu tradiciju – kako je zabilježio jedan od najistaknutijih hrvatskih planinara Jospip Pasarić (1869 - 1937) – slavno nastavljaju i kasniji pisci… Pavao Vitezović (1652 – 1713) svojim spisima o hrvatskim krajevima i naročito svojom vještački izrađenom kartom Hrvatske potkraj 17 stoljeća. Andrija Kačić Miočić (1704 – 1769), pisac „Ugodnoga razgovora naroda slovinskoga“, koji se skitao od Skadra do Zadra i od Mostara do Kotora, Matija Reljković(1732 – 1798) vjernim opisom ljepota Slavonije u „Satiru“. Ta se struja još javlja još u doba ilirskog preporoda. Mihanovićeva himna „Lijepa naša domovino“, što je drugo nego velepjesan prirodnim ljepotama Hrvatske. Gaj, Vraz, Vukotinović, Nemčić, neumorni su putnici i pripovjedači o ljepoti naše domovine.
U tom bogatom nizu i spletu hrvatskih književnih vrednota, kojima bih dodao“Uspomene iz Hrvatske“, Karlovčanina Imbre ignjatijevića Tkalca ( 1814 – 1912), posebno mjesto zauzimaju i od osobitog su kulturno – povijesnog značaja „Planine“, chezdarxe usebi Pisni pete po Pastirich, Pripousti i Prituori Junachou Dechlic i Mnoge ostale stuari sloxene po Petru Zoranichiu Nignaninu. To remek dijelo stare hrvatske književnosti, pjesnićki prikaz planina našeg krša Ninjanina Petra Zoranića – Ninanjina (1508 – 1569), ispjevan je i napisan „V Ninu gradu“ na MDXXXVI“ (1536), tako piše na drugoj strani predgovora jedinog poznatog primjerka prvog izdanja PLANINA štampanog u Mlecima 1569.
Prije pojave propagatora kretanja u prirodi uopće, a u planinama zasigurno Schleuchzera, Rousseaua i Hacqueta i devetnaest godina prije pojave onog književnog dijela Konrada Gesnera (latinizirano: Gesnerus, (1516 – 1565), u kome taj ugledni Švicarac i suvremenik Petra Zoranića 1555.godine piše o planini Pilatus, o prirodi, o mljekarstvu u planini i tako neposredno potiče zanimanje za planine i život u planini, a posredno utječe na razvitak visokogorskog planinarenja i svjesnog alpinizma.
Još od geografa i putopisaca možemo spomenuti Baltazara Hacqueta, francuza koji je obilazio naše krajeve, pa talijana Alberta Fortisa. Možemo do beskraja navoditi sve one koi su kao pjesnici, pisci i geografi obilazili našu domovinu i opisivali njene ljepote, a to drugom prilikom, Zagreb im se odužio na najbolji mogući način, a to se vidi kada prolazimo našim ulicama, trgovima i stepenicama, prolazima i šetalištima nazvanima po njima.
Klasici planinarstva
Dr.Josip Kalasancij Schlosser-Klekovski: rođen 1808 godine u Jindrihovu u Moravskoj, umro je u Zagrebu 1882 godine, bi je ljećnik, botanik i etnomolog. Trajan spomenik podigao si je dijelom “Flora Croatica” i Fauna kornjaša trojedne kraljevine. Uspio se na sve znatnije planine u Hrvatskoj, a znamenit je njegov nalaz”Pedicularis Schlosseri”. Niz biljaka nosi u svom nazivu i schlosserovo ime, na Risnjaku u Gorskom kotaru nalazi se i Schlosserova livada, pa je i planinarski dom ispod Risnjaka nazvan po njemu. U Zagrebu su po njemu prozvane stube koje vode na Šalatu( Šlosserove stube).
Dr.Josip Torbar: rođen u Krašiću 1824 godine, a umro je u Zagrebu 1900 godine. Torbar je postao svećenik, ali je zbog naprednih misli u biologijskim pitanjima, a to je došlo do izražaja u njegovom uređivanjima “Književnika” već 1864 godine, bio je napadan od predstavnika klera, naročito od žestokih protivnika darvinističkog učenja, vjeroučitelja Dr.Jurja Žerjavića, kasnijeg župnika prošteništa Marija Bistrica i bogatog uživaoca tog zagorskog feudalnog crkvenog veleposjeda. Činjenica da je taj i takav Dr.Josip Torbar bio u dva navrata bio predsjednik HPD-a i to punih trinaest godina u prva dva decenija života HPD-a, zato je razumljivo da je u prvom razdoblju njegove dijelatnosti bio usmjeren u pravcu i skladu s naprednim težnjama hrvatskog kulturnog života u to doba.
Dr.Đuro Pilar: rođen 1846 godine u Slavonskom Brodu, studirao je u Bruxellesu, gdije je 1868 godine stekao doktorat prirodnih nauka, a godinu dana kasnije i docenturu na briselskom sveučilištu, kad je otvoreno sveučilište u Zagrebu 1874 godine, odmah je prihvaćen za redovitog profesora iz geologije i mineralogije. Bio je podpredsjednik HPD-a. Kao naučni radnik, istraživač i planinar, proputovao je sve naše krajeve, popeo se na mnoge planine u hrvatskoj I BiH, te ih opisao u svoim naućnim i književnim radovima. Od prtenaporna rada početkom 1893 godine, teško se razbolio i već krajem iste godine umro u Zagrebu.
Bude Budisavljević: rođen 1843 godine u Bjelopolju kraj korenice, umro je u Zagrebu 1919 godine, drugo je ime u Hrvatskom planinarstvu, bio je veliki župan u Zagrebu i Gospiću, bavio se književnošću, te je napisao mnogo pripovjedaka i crtica iz narodnog života u Lici i Kordunu. Njegovu akciju oko osnutka podružnice HPD-a u Gospiću 1898 godine, propratio je hrvatski planinar ( kako je na čelu tog pokreta muž, koji je 1874 godine sa svojim prijateljima osnovao u Zagrebu “Hrvatsko planinarsko društvo”, stalne je nade, da će podružnica u Gospiću biti prva u domovini, a dao bog na dobrobit kršne i junačke Like i Krbave).
Dr.Johannes Firschauf: premda nije našega roda, mora biti spomenuto , jer je njegov susret u Ogulinu 1874 godine, s Budom Budisavljevićem, ubrzao osnutak prvog planinarskog društva na jugoistoku Europe. Rođen je 1837 godine u Beču, a od 1886 godine je professor na univerzitetu u Grazu, napisao je više dijela na temu astronomije, apsolutne geometrijei geodezije. Mnogo je pisao i o svojim istraživanjima na planinarskim putevima u Sloveniji, Gorskom kotaru, Lici, Kordunu i Žumberku, a za studij planinarstva u Hrvatskoj još su i danas vrijedna i zanimljiva njegova dijela” Bergtouren im kroatischen Grenzelande”, 1874 godine i “Die Insel Arbe. Aus dem Velebit 1888 godine, itd.
Bilo je još putopisaca, istraživača, biologa itd., što su kroz povjest obilazili našu domovinu, po Velebitu, Gorskom kotaru, Kleku, Biokovu i ostalim našim planinama, pronalazeći uvijek nove biljke i bez kojih bi danas puno manje znali o flori i fauni naših planina, ali s njima ćemo se najlakše upoznati kroz literature koju su pisali i koje su nam na raspolaganju u knjižnicama i knjižarama.
Bliža povijest
Početkom 1948 godine dolazi do osamostaljenja planinarskog rada, najprije u zagrebu, a zatim u splitu, rijeci, varaždinu, karlovcu itd. Prvo društvo koje se osamostalilo bilo je P.D.Zagreb koje se razvilo u pravo mamut društvo s 19068 članova krajem 1949 godine, zbog toga je tokom 1949 godine došlo do odvajanja pojedinih sekcija. Osnivaju se nova društva, pa su nastala nova društva: P.D.Željezničar, P.D.S.Velebit, a onda je sljedilo osnivanje niza planinarskih društava i Hrvatskoj. Iste godine osnovan je planinarski savez Zagreba, a za prvog predsjednika izabran je professor Dr.Branimir Gušić, krajem 1954 godine u savez je bilo učlanjeno 96 planinarskih društava s oko 24000 članova. 1949 godine pokrenut je i izašao je prvi broj mjesećnika Naše planine koji jse pod uredništvom alpiniste Pere Lučića-Rokija razvio u reprezentativni časopis na našim prostorima.